Ako vođe daju nama, što će ostati njihovoj djeci i rođacima

Srijeda, 22 Veljača 2012 21:33

0 Comments

Posljednjih petnaestak godina je se često događao slučaj da intelektualci koji bi htjeli raditi trunu a na njihovim mjestima su nestručni članovi raznih familija. Borba za neprirodni probitak je samo ljudima svojstvena. Ljudi, nekada rijetko svjedoci životinjskih borbi za opstanak, postali su glavni akteri one ljudske borbe, toliko neprirodne i neshvatljive koliko i vidljive, prisutne.

Piše: Marko Čuljak

Priča jedan - Ples smrti. Već ranjen u napadu čopora vukova, mladi los suočava se s neprijateljem pokraj rijeke... Taj je sraz dio krvave drame kojoj ljudi rijetko svjedoče. Vonj krvi i bučni zov gavrana je primamio nekoliko medvjeda da se sa šest vukova nadmeću za nagradu. Ženka grizlija približila se losu, no kad je čopor vukova zaprijetio njezinoj mladunčadi, krenula ih je braniti. Sve su životinje bile napete, spremne za skok i kadre ubiti jedna drugu. Čak je i ranjeni los bio opasan, udarajući nogama i rogovima. Ubiti ga, značilo bi veliku nagradu.

Cijeli dan su vukovi tjerali losa u mrzlu rijeku, što mu je oduzimalo snagu. Los se maknuo iz ledene vode. Kad se vuk približio, lovac i plijen prikovali su pogled jedan na drugoga u razgovoru smrti, obrednom dijalogu. Vuci se baciše na jelo, no uskoro ih je potjerao veliki grizli. Nakon što se majka medvjedica najela, lovini se približio drugi grizli – no vukovi su ga napali sa svih strana. Otjerali su medvjeda koji se nije okusio niti jednog zalogaja.

Drugi medvjed je značio drugi okršaj. Kada su vukovi ponovno navalili, medvjed je odbio napad. No vukovi su ustrajali, ne namjeravajući potpuno prepustiti svoj plijen drugome. Dok se medvjed gostio, vukovi su se približavali. Pogleda prikovana za medvjeda koji se hrani, jedan je vuk zagrizao krajnji dio strvine. Uskoro su i ostali vukovi iz čopora počeli jesti a da medvjed nije reagirao. Bilo je kao da su životinje rekle: dosta opasnog prepiranja, idemo jesti! Prednosti hranjenja prevagnule su nad rizikom borbe oko zadnjeg komadića.

Priča dva – Molitva za opstanak. Europskim naseljenicima su grenlandski tuljani zacijelo nalikovali bačvama sala, brojnima i na raspolaganju. I raspolagali su. U skoro vrijeme je ubijeno više od pola milijuna grenlandskih tuljana radi ulja. A kasnije je popularno postalo i tuljanovo krzno. Lovci na tuljane postali su i oni koji su nekada bili poljodjelci, ali su se morali maknuti prema sjeveru uslijed naseljavanja i kolonizacije od strane europljana. Lovci na tuljane su postali i ribari jer su im tuljani velika konkurencija obzirom da godišnje jedu velike količine ribe.

U obrani tuljana stoje samo aktivisti koji se zalažu da priroda i njena selekcija odigraju ključnu ulogu u prirodnim opstancima.

izvori: National Geographic, hrvatsko izdanje, brojevi: Ožujak 2004. i Svibanj 2004.

U prvoj priči je jedna životinja neminovna žrtva. Oko nje kao plijena se bore dva diva, medvjed i čopor vukova koji isprva prolijevaju krv jedno drugom da bi na kraju kompromisom podijelili plijen koji u cijeloj priči nema pravo glasa već je osuđen prvim ugrizom vuka. Njegova raspodjela je njemu samom nimalo bitna jer je svejedno od čije ruke ćeš pasti.

U drugoj priči je jedna životinja opet žrtva ali ne samo zbog blagodati koje kao plijen daje svojim lovcima već i zbog činjenice da nekome smeta (ribarima) jer se borbom za vlastiti opstanak upliće u nečije samoprozvano pravo na  iskorištavanje morskih dubina bez ustupaka prema drugim prirodnim faktorima koji od istih dubina žive. Grenlandski tuljan je čovjeku privlačan zbog krzna i ulja, ali mu je i neprijatelj kao potrošač ribe. I los i tuljan su nejaki da bi se, svoji na svome, suprostavili grabežljivcima jer su i grabežljivci ti koji isti prostor svojataju. No, priroda čini svoje i ne samo da će opstati jači već će opstati i slabiji, sve uslijed tog životnog kruga. Ali, pojavio se čovjek.

Bezobrazno je ljude uspoređivati sa životinjama. Bar je bilo. Da kojim slučajem životinje dobiju svijest na jedan dan, one bi rekle kako je bezobrazno životinje uspoređivati s ljudima. Pogotovo los koji između čopora i medvjeđih kandži podsjeća na uvijek neki mali narod čija je pogibeljnost neupitna, samo se neprijatelj ili više njih mijenjaju. Ali životinje, za razliku od ljudi, nikada ne uništavaju vlastitu vrstu, braću, naciju. Ljudi jesu. Ponekada i duži period. Na žalost, takvi se vode nerealnom logikom da moraju pomoći samo svome jer pomogne li i susjedu, njegovom će biti malo. I tako već duži period. Ali, svemu dođe kraj.